Medijska pismenost
Medijska pismenost je pojam vrlo blizak informacijskoj pismenosti.
Medijska pismenost, kao i informacijska, podrazumijeva stalno usvajanje i usavršavanje određenih vještina koje nam omogućuju da razumijemo što su to mediji i način na koji mediji funkcioniraju.
Živimo u 21. stoljeću i dostupnost informacija više ne predstavlja problem. Problem predstavlja zasićenost raznim informacijama i jednostavno nije moguće držati korak sa svim raspoloživim informacijama – naša kultura postala je
supermarket informacija.
Suština medijske pismenosti je, najjednostavnije rečeno, u držanju stvari pod kontrolom – a ponajviše kontrola medijskog utjecaja. Viši nivo medijske pismenosti omogućava nam da jasnije vidimo razliku između stvarnog svijeta i svijeta koji stvaraju mediji.
Medijska pismenost ima tri uporišta:
-
naš osobni položaj (koji čine naši ciljevi i želje)
-
raspoloživo znanje (koje čine grupe organiziranih informacija u nečijoj svijesti tj. informacije opskrbljene značenjem)
-
vještine koje stječemo kroz praksu:
-
analiza: detaljnije proučavanje medijske poruke razlažući ju na dijelove koji odgovaraju na pitanja tko, što, kada, gdje, zašto i kako te nakon analize zaključujemo je li medijska poruka potpuna ili ne
-
evaluacija: medijske poruke uspoređujemo sa vlastitim standardima – što se procjene poruke tiče važno je naglasiti da ljudi, kada su stalno izloženi pogrešnim informacijama, postaju uvjereniji u ispravnost svojih loših uvjerenja i netolerantniji prema mogućnosti da su druga uvjerenja točna – pogrešna uvjerenja sama sebe učvršćuju
-
grupiranje: nakon evaluacije tj. procjene slijedi grupiranje elemenata koji su međusobno slični – potrebno je utvrditi pravila razvrstavanja medijskih poruka u stvaranju vlastitog pogleda na svijet
-
indukcija: proces u kojem polazimo od pojedinačnog prema općem – pogrešno korištenje indukcije je kada se prednost daje medijskim sadržajima, a ne vlastitim stvarnim iskustvima
-
dedukcija: proces suprotan od indukcije – polazi se od općeg prema pojedinačnom – u slučaju da su opća načela pogrešna, doći ćemo i do pogrešnog tumačenja pojedinačnih elemenata
-
sinteza: ključna vještina u stvaranju novog znanja – pomoću ove vještine nove informacije dobivene iz medija koristimo za preuređivanje, usavršavanje i ažuriranje svog postojećeg znanja
-
apstrakcija: finalna vještina – sposobnost izražavanja cjeline tj. ključne ideje u što je moguće manje riječi – tek tada možemo reći da smo shvatili poruku
FAZE MEDIJSKE PISMENOSTI
Medijska pismenosti je stalan proces koji je podijeljen na stupnjeve tj. faze, i svi mi na skali medijske pismenosti zauzimamo određeni položaj. Ne možemo reći da je netko potpuno medijski nepismen, kao ni da je netko potpuno medijski pismen – uvijek postoji prostor za poboljšanje. Stručnost i iskustva ljudi su raznolika, a to je slučaj i sa količinom i kvalitetom njihovog znanja, i zbog toga postoje velike razlike u medijskoj pismenosti ljudi.
Prve tri faze prolazimo kao djeca, prije doba adolescencije i zrelosti.
Faza usvajanja osnovnih znanja odnosi se na prvu godinu života.
Stjecanje govornih sposobnosti događa se u drugoj i trećoj godini, a stjecanje narativnih sposobnosti događa se između treće i pete godine.
Faza nastanka skepticizma javlja se između pete i devete godine života, a faza intenzivnog razvoja slijedi ubrzo nakon nje i mnogi ljudi ostaju u toj fazi cijelog života jer je ona u potpunosti funkcionalna – u toj fazi ljudi osjećaju da dobivaju poruke kakve žele i da od tih poruka dobivaju ono što žele te se osjećaju potpuno medijski pismenima i smatraju da nemaju više ništa za naučiti.
Sljedeće tri faze smatraju se višim.
U fazi istraživanja ljudi su u potrazi za neobičnim sadržajima (npr. oni koji su svoje vrijeme provodili gledajući akcijske filmove i komedije, počet će gledati vijesti ili dokumentarne emisije, i tako proširiti vlastito iskustvo).
Faza kritičkog pristupa označava stjecanje širokog i detaljnog znanja te sposobnost pravljenja usporedbi, uočavanja razlika te davanje sažetog mišljenja o medijskoj poruci – pojedinac razlaže medijsku poruku na dijelove i pita se kakav utjecaj medijska poruka ima na njega.
U fazi društvene odgovornosti pojedinac se ne pita kakav utjecaj poruka ima na njega (kao u fazi kritičkog pristupa), već kakav utjecaj poruka ima na cijelo društvo – je li poruka društveno korisna ili nije i shvaća da odluke i postupci pojedinaca imaju utjecaj na društvo u cjelini.
Moguće je spustiti se sa više u nižu fazu (pošto se ponekad trebamo opustiti) ali također je moguće i prijeći iz niže faze u višu (za što je ipak potrebno više truda).
IZVOR:
Potter, James. Medijska pismenost. Beograd : Clio. 2011.